utorak, 22. svibnja 2012.

please, please, please, let me get what I want

on za svaku sljedeću cigaretu kaže kako mu je posljednja, a od svakog novog jutra očekuje da, napokon, stvari preokrene u njegovu korist. to se naravno ne događa. šteta, jer on zna točno to što želi. a želi da... ma nebitno, kaže, kad ionako ostvarit se neće! a sve što ostvarit se neće, jednostavno nije vrijedno spomena. zašto bi to spominjao? možda svemir čuje nemir, pa mu bude dosadno, pa poslije ručka nekad, umjesto što čačkalicom pročisti vlastite zube, on pročisti njome njega i podari mu mir, plus novu vjeru kako je sve moguće i samo pedalj do ostvarenja. ni to se naravno ne događa. ni u ludilu! gleda me škiljavo dok sliježem ramenima govoreći mu kako je možda vrijeme da prihvati stvarnost.
a šta je to stvarnost?, pita me.
a možda ti se i ostvari to zamišljeno, promrmljam mu.
i sve mi to tako.